Hic tandem stetimus nobis ubit defuit orbis.
(Stigli smo najzad
ovde gde nam je nestalo globusa.)
Eh, ta mansarda!
"Mansarda" je najraniji Kišov roman; satirična poema (kako je sam zove) predstavlja izlet u turbulencije (uvek nespokojne!) mladosti, sažetak "gorućih" pitanja koja takva dob stavlja pred još nesazrelog (ili, bolje reći, dozrevajućeg) čoveka. I premda su ta pitanja, s jedne strane, nagoveštaj kasnije poetike, i, s vremenom, još više iskristalisane misli izuzetnog književnog genija Danila Kiša, upravo ona daju satirični ton ovom romanu, koji bi, bez te uvodne napomene, lako mogao biti neshvaćen, čak i potpuno zanemaren, spram (preteće!) ozbiljnosti ostatka. Mladost se, u svojoj razuzdanosti, okrenutosti mansarde svetu, kosmosu, naizgled, sukobljava s samom sobom; prostor i vreme prepliću se u veliko konfuzno klupko u kojem svetovi gutaju svetove, a likovi čas stapaju, čas odvajaju jedni od drugih. Knjiga se piše unutar knjige, rečenica stiže sebe samu, a vozovi vozove. Stvarnost se nastanjuje na međama načetih, (ne)mogućih svetova natrpanih u jednu zgradu, čiji visoki spratovi, kako nam kaže uvodni citat koji Kiš pozajmljuje od poznatog ruskog simboliste, udaljavaju čoveka od zemaljske sreće.
