19. 10. 2016.

Na rubu žanrova: Bob Dilan i problem kantautorstva

Ovih dana, nakon što je Nobelov komitet odlučio da prestižno književno priznanje dodeli popularnom američkom muzičaru, često se poteže tema o tome da li je  takav izbor opravdan. Nagrada koja je izmakla i takavim književnicima kakvi su bili Nabokov ili Džojs, odjednom je pripala nekom ko, čini se, i nije toliko čovek iz književnog sveta. No, da li je zaista tako?



Jasno je, naravno, da će se čitava prašina oko Dilanove pobede brzo sleći - te da je, u osnovi, reč o vrlo bespredmetnoj raspravi. Obrazloženje za medije, po kojem je Dilan izabran za "kreiranje novih poetskih izraza u okviru velike američke muzičke tradicije", ipak ostavlja prostor za par zanimljivih tumačenja, koja se, u zbiru, daju svesti na sledeće pitanje: gde je granica umetničkih disciplina, i gde, i pod kojim uslovima, ta granica prestaje?

Ostavimo na strani velika imena iz raznih nacionalnih književnosti koja su ostala bez tog priznanja (a kad smo kod američke poetske tradicije, ne mogu a da se ni sam ne osvrnem, na primer, na T.S Eliota, koji, takođe nije na spisku dobitnika); pokušajmo, umesto toga, a duhu pretohdno postavljenog pitanja, posmatrati nešto opštiji problem: da li je moguća muzika čija je umetnička vrednost književna?

Sličan problem, kako mi se čini, moguće je postaviti kod mnogih kantautorskih pesama, koje bi se, u muzičkom smislu (neretko, ali i uz brojne izuzetke) često mogle nazvati "jednostavnijm". Reč "jednostavno" u ovom kontekstu valja shvatiti ovako: takve pesme, i pored "nečeg" zbiljski autentičnog, ne mogu se po svojoj kompleksnosti meriti s ostvarenjima klasične muzike, ili, od savremenijih stvaralaca, s nekim eksperimentalnim varijacijama u pesmama Pink Floyda. Neovisno od toga šta i kako poručuju, mislim da je prilično jasna razlika između načina na koji su (u estetskom smislu) izvanredni Echoes, i načina na koji je, primera radi, izvanredno  The times they are a changin'. Bez namere da izjednačimo kompleksno i umetničko, želimo ipak ukazati na dualnost u smislu sredstva (reč - zvuk), gde kantautorske pesme svoj potencijal daleko manje crpe iz zvuka (muzike), a daleko više (u onim doista vrednim komadima) iz njihove književne poetike, koja, zapravo, u muzici traži podesnu podlogu.

Kantautorske pesme, dakle, možemo shvatiti kao poeziju kojoj umesto papira za podlogu treba muzička pratnja. Ključno je pri tom pitanje prvog plana, pri čemu se čini da je prilično jasno kako je u opštem slučaju taj vezan za tekst. Razlika je, dakle, u samoj komunikaciji umetničkog dela i njegovog posmatrača, koja, iako je slična, svoju vrednost zasniva na apsolutno drukčijim stvarima (onliko koliko jedna lepota može biti drukčija od druge). Echoes, primera radi, autor teksta ne može zamisliti kao književni tekst. S sličnim se utiskom izlazi i iz koncertnih dvorana - posle, npr. nekoliko Bahovih kompozicija. (Baš na primeru klasične muzike postoji jedna korisna analogija: i to s pevanjem, koje, jasno, takođe možemo svesti na niz nota. Kada to uradimo i s nekom pesmom kantautora - da li, u tom nizu nota, dobijamo nešto približne muzičke snage?)

Kada bi, paralelno onoj za književnost, postojala i Nobelova nagrada za muziku, mislim da bi prilično nerealno bilo dodeliti je Bobu Dilanu. To, naravno, ne znači da su Dilanove pesme loše, čak ni to da nisu izvanredne, ali znači da su u strogo muzičkom smislu (onom strukturalnom) prilično jednostavne. Nešto slično bi se, u principu, moglo reći za gotovo sva dela pop muzike, s razlikom da neka od takvih komada  imaju "nešto" što ostale pop pesme nemaju. To "nešto" nije ni približno toliko zasnovno na osnovnom muzičkom obrascu, koliko na bazičnoj poetici, a koja je, iako se pojavljuje i u mnogim drugim disciplinama, prevashodno književna pojava. Stoga, ako poslednje svojatanje ima smisla (a iz gore navedenog obrazloženja se čini da mu je i Nobelov komitet sklon) - onda je vrednost ovih pesama pre svega književna. 

Da li je književna vrednost Dilanove muzike doista vredna Nobelove nagrade, naredno je, i, verovatno, teže pitanje.  Naravno, sami stihovi poput "Yes, how many years can a mountain exist Before it's washed to the sea ? Yes, how many years can some people exist Before they're allowed to be free?", nisu fenomen koji zavređuje prizanje tog ranga. Međutim, zabavna aritmetika kišnih kapljica (Nostalgija, Tarkovski) nudi neobičan rezultat: dve komponente, koje, same po sebi, nemaju dovoljnu umetničku snagu da budu nosioci jedne istinske lepote, zbrajanjem dostižu punoću koju, ponaosob, nijedna ne poseduje. Tako se, zbrajanjem par jednostavnih muzičkih rešenja i stihova koji, i pored izvesnog kvaliteta, nemaju, na primer, Eliotovu snagu - dobijamo jedan kompleksan, autentičan umetnički izraz.


Taj izraz, razume se, dostiže svoju punoću u nekom (svom) konkretnom vremenu. Dilan je, u tom smislu, neotuđiv od druge polovine prošlog veka - njegovo je stvaralaštvo zaokruženo kontekstom tog vremena, i uticajem koji je on sam na njega ostvario. Ova nagrada je, otud se čini, malo zakasnela: no, ništa manje i - ohrabrajuća. Opšte govreći, čini mi se da bi u nekom idealnom slučaju svrha Nobelove nagrade trebalo da bude u podstrekivanju onih dela koja nisu još do te mere afirmisana, a koja to svojim kvalitetom zavređuju. Međutim, kako to ni inače nije čest slučaj, ipak je pohvalno što se poslednjim izborom, iako je retroaktivan, granice konvencionalnog pomeraju.  Taj izbor je ne samo bolji od nekih ranijih (gde bi, stiče se utisak, umetnost katkad odigrala i sporednu ulogu), već je i i po sebi radikalno svež - kako je s istim Nobelov komitet pokazao ne samo da je svestan širine poetskih mogućnosti, več da je, štaviše, književnost spreman tražiti i tu gde je njeno pristustvo manje očigledno.

Ljudi su, čini se, navikli da književnost doživljaju žanrovski - u njenoj tipičnoj, štampanoj formi. To je tek delimično razložno: u odnosu na taj klasični uzor, književnost bismo, u današnjem vremenu, komotno mogli tražiti i u drugim umetnostima: tako bi, primera radi, autor ovog teksta Nobelovu nagradu za književnost, isto tako, za poetiku u filmu, dodelio Paradžanovu. Razume se: ovo sve govori tek  protiv uskogrudih shvatanja: o tome kako, neosnovano, pojedinci u ovoj nagradi nalaze problem promašene discipline. Autor ima utisak da, naprotiv, ova nagrada Dilana i kantautore stavlja u zaslužan kontekst, jer, ne samo da je poetske izraze moguće i potrebno negovati na što više polja, nego je, za tu vrstu stvaralaca, književnost prirodno područje samoizražavanja.

Нема коментара:

Постави коментар